Pafos - da li je to književna prošlost ili sadašnjost?

2024 Autor: Leah Sherlock | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 05:29

Većini su poznate riječi kao što su "patos", "patos", "patos", "patos". Međutim, ne znaju svi njihovo tačno značenje. Sve ove riječi su mnoge transformacije izvedene iz riječi "patos". A njihovi sinonimi su postali "pompeznost", "pompeznost", "prazna sugestivnost", "licemjerje".

Po porijeklu, riječ "patos" je grčka i doslovno znači "osjećaj, patnja, strast". Poznatiji nam je koncept uzdizanja, entuzijazma, inspiracije. Paphos je kreativan, inspirativan izvor (ili ideja), glavni ton nečega. Paphos znači, iako ponekad stvara utisak laži, ipak izražava inspiraciju, iako spoljašnju. Igrati pred publikom bez ikakvog ustručavanja, stavljati lično u javnost, život u igri je patos. Značenje ove riječi opisuje način opažanja, kao i iskazivanje vlastitog stava prema raznim stvarima, sa djelimičnom povučenošću i razmetljivom pompoznošću.

Na samom početku riječi"patos" u književnosti definiran je kao visoka strast koja je rasplamsala stvaralačku maštu autora i prenosila na javnost u procesu umjetnikovih estetskih iskustava. Na stari način, udžbenici nastavljaju da definišu patos kao patriotski, moralno-obrazovni, optimistički, internacionalni, antimalograđanski i humanistički.

Međutim, kritičari, kvalifikovani čitaoci i izdavači sve više govore da je patos poprilično zajedljiv, slatkoća, "slatkiš", koje treba razblažiti, ublažiti, zatamniti, izbalansirati, dopuniti, obavezno iskrenost i omalovažiti ironija i prigušenost. Štaviše, sasvim je prirodno spomenuti ironiju i iskrenost kao antonime i protivnike patetike. Zaista, u modernoj umjetnosti nema, ili gotovo da nema, onih koji su sebi postavili za cilj izazivanje visokih osjećaja kod čitaoca, plemenite misli, duhovno uzdizanje, nadahnuće. Ali to je upravo ono što iskonski koncept "patosa" zahtijeva. Kako Dmitry Prigov napominje: "Svaka iskreno patetična izjava sada odmah baca autora u zonu pop kulture, ako ne i potpuno kič."

A ipak, potreba modernog čitaoca za uzdižućim i uzvišenim ostaje, a popularna književnost čini malo da pruži patos nekvalifikovanoj čitalačkoj većini. Iako se, naravno, kvalificirani moraju zadovoljiti niskokaloričnom i oskudnom emocionalnom prehranom. Duboka patnja i borba s njom, koncept "katarze" se više ne može pronaćiu XX i XXI veku u rečniku svetske kulture. Stoga sve češće autori istupaju u odbranu patetike i patosa kao ne samo sinonima za praznu pompoznost, već kao želju da se otarase, da se prevaziđe postmodernizam. Drugim riječima, žele pokazati da je patos sastavni dio književnosti velikih ideja, ranjivih i smislenih, daleko iznad ironije. I dok patos u djelu može biti smiješan, ne treba ga izbjegavati.

Nažalost, pristojna umjetnička praksa do sada ima malo podrške za ove i slične tvrdnje. Ali očekuje se da će se u rusku književnost vratiti proročki, propovjednički, obrazovni, mesijanski, optužujući, sarkastični i svaki drugi patos. Ovo je razumna perspektiva.