Književno uređivanje: ciljevi i zadaci, osnovne metode. Pomagala za uređivanje

2024 Autor: Leah Sherlock | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 05:29

Književno uređivanje je proces koji pomaže da se čitaocu prenesu misli autora djela, olakša razumijevanje materijala i uklone nepotrebni elementi i ponavljanja iz njega. O svemu ovome i mnogim drugim zanimljivim činjenicama bit će riječi u ovom članku.

Za više jasnoće

Književno uređivanje se može uporediti sa akcijom mikrofona koji koristi umjetnik koji nastupa na sceni. Takva obrada materijala je osmišljena tako da pojača efekat koji na čitaoca proizvodi jedno ili drugo djelo objavljeno u štampanoj publikaciji.

Izuzetna činjenica iz istorije uređivanja književnog teksta je da prilikom pripremanja građe prvih knjiga za objavljivanje, radovi nisu prošli kroz ruke stručnjaka sa obrazovanjem iz oblasti lingvistike. U početku je funkciju provjere materijala obavljao tipograf. Poseban položaj pojavio se zajedno s pojavom prvih novina i časopisa. U to vrijeme urednik je često preuzimao funkciju cenzora. Riječ "urednik", koja se počela koristiti za označavanje novogprofesija, preuzeta je iz latinskog jezika i označava osobu koja dovodi u red ono što pišu autori, ponekad i bez filološkog obrazovanja.

Slični koncepti

Uređivanje teksta se često brka sa lekturom, odnosno ispravljanjem gramatičkih grešaka i grešaka u kucanju. U stvarnosti, ovaj proces je otklanjanje nedostataka drugačije prirode.

Književni urednik obraća pažnju na pitanja kao što su stilske nepreciznosti (nepravilna upotreba frazeoloških jedinica, pojedinih riječi i sl.), nesavršenost književne forme, skraćivanje teksta, uklanjanje ponavljanja, eliminacija logičkih i semantičke greške.

O ovim aktivnostima će se posebno raspravljati u nastavku.

Stilsko uređivanje

Ovo uključuje zamjenu riječi koje su nekarakteristične za dati stil govora (književni, novinarski, kolokvijalni) s prikladnijim. Takvo uređivanje se često dešava prilikom objavljivanja raznih intervjua, novinskih članaka koje pišu neprofesionalni novinari. Izrazi koji imaju oštar, emocionalni karakter također se zamjenjuju neutralnijim.

U ruskom jeziku, kao i u mnogim drugim, postoji mnogo takozvanih skupova izraza, odnosno fraza koje se obično ne koriste u direktnom, već u figurativnom smislu. Tokom literarnog uređivanja, stručnjaci se brinu da sve takve fraze budu ispravno unesene u tekst. Primjeri nepravilne upotrebe skupnih izraza mogu se naći, na primjer, utekstovi koji su napisali strani autori.

Takođe, mnoge pojave imaju nekoliko sinonima za svoje označavanje. Iako su značenja ovakvih vokabularnih jedinica ista, njihove konotacije su različite, odnosno mogu imati različite boje. Na primjer, riječ "strašan" u značenju "veoma" se obično koristi u kolokvijalnom govoru i u nekim novinarskim žanrovima, ali nije prikladna za nefikciju. A ako se pojavi u rukopisu naučnika, urednik bi ga trebao zamijeniti prikladnijim sinonimom.

Uređivanje književne forme

Ova faza rada je takođe izuzetno važna, jer dobro izvedena podjela teksta na poglavlja umnogome pojednostavljuje njegovo čitanje, doprinosi brzoj asimilaciji i pamćenju informacija. Poznato je da većina ljudi završi čitanje knjige s manjim poglavljima brže od tomova s većim dijelovima.

Takođe, književno uređivanje se može sastojati od promjene mjesta nekih pasusa djela. Na primjer, ako urednik radi na reklamnom članku ili drugom materijalu koji ima za cilj da izvrši snažan emocionalni utjecaj na čitaoca, najbolje je najsjajnije dijelove teksta smjestiti na njegov početak i kraj, jer ljudska psiha ima sljedeće karakteristika: uvijek se najbolje pamti prvi i zadnji fragment.

Logic

Zadaci književne montaže uključuju i kontrolu nad činjenicom da sve napisano ne ide dalje od zdravog razuma i elementarne logike. Najčešći u ovoj oblasti susljedeće greške: zamjena teza i nepoštivanje pravila argumentacije.

Bilo bi korisno razmotriti svaki od ovih logičkih nedostataka u posebnom poglavlju.

Kao u šali

Postoji jedna takva anegdota. Pitaju starog gorštana: "Zašto je tako čist vazduh na Kavkazu?" On odgovara: „Tome je posvećena jedna drevna prelijepa legenda. Nekada davno na ovim prostorima je živjela jedna ljepotica. U nju se zaljubio najhrabriji i najspretniji konjanik u selu. Ali roditelji djevojke su odlučili da je udaju za nekog drugog. Džigit nije mogao izdržati ovu tugu i bacio se sa visoke litice u planinsku rijeku. Pitaju starca: "Dragi, zašto je vazduh čist?" A on kaže: “Vjerovatno zato što ima malo automobila.”

Dakle, u priči o ovom starijem gorštaku došlo je do zamjene teza. Odnosno, kao dokaz određene tvrdnje daju se argumenti koji nemaju veze sa ovim fenomenom.

Ponekad ovu tehniku pisci koriste namjerno, kako bi obmanuli čitaoce. Na primjer, proizvođači hrane često reklamiraju svoj proizvod, navodeći kao njegove prednosti odsustvo bilo kakve štetne tvari u njemu. Ali ako pogledate sastav sličnih proizvoda drugih marki, primijetit ćete da ovi proizvodi ne sadrže takvu komponentu.

Ali, ugledni mediji po pravilu ne koriste takve trikove, kako ne bi narušili svoj autoritet. Poznato je da što se uredništvo strože odnosi prema objavljenim materijalima, to je veći kvalitet članaka, a samim tim i prestiž časopisa.publikacije.

Siguran dokaz

Takođe, u književnom uređivanju, stručnjaci obično provjeravaju fragmente gdje autor daje dokaz nečega za prisustvo tri komponente. Svaki takav iskaz mora nužno sadržavati tezu, odnosno samu misao koju treba prihvatiti ili opovrgnuti, kao i argumente, odnosno odredbe koje dokazuju iznesenu teoriju.

Osim ovoga, mora se dati tok rasuđivanja. Bez toga, teza se ne može smatrati dokazanom. Prije svega, takav zahtjev se svakako mora poštovati prilikom objavljivanja naučnih radova, ali ga je poželjno ispuniti u drugoj literaturi, tada će materijal izgledati uvjerljivo i sve izjave čitateljima neće izgledati neutemeljene.

Govoreći o naučnim publikacijama, vrijedi napomenuti da prilikom objavljivanja ovakvih radova tekstovi nužno prolaze drugu vrstu uređivanja. To se zove naučno. U takvu provjeru su uključeni stručnjaci iz oblasti kojoj je predmetni posao posvećen. Prilikom objavljivanja literature koja se ne odnosi na oblast akademskih nauka, članci se takođe provjeravaju na pouzdanost podataka. U takvim slučajevima autor mora navesti izvore iz kojih su informacije preuzete (oni služe kao dokaz njegovih riječi). Ako u materijalu postoje datumi i brojke, onda će se svi oni sigurno provjeriti u odnosu na one navedene u izvoru.

Izuzeci

Uređivanje književnih djela često se sastoji samo od ispravljanja gramatičkih grešaka i ispravljanja tipografskih grešaka. To posebno vrijedi za objavljivanje klasičnih djela. Mnogi moderni pisci postavljaju obavezni uslov izdavačkim kućama: da ne uređuju svoje kreacije. Na primjer, objavljivanje knjige memoara Maje Pliseckaje koštalo je bez intervencije specijalista filologije.

Ova praksa se najčešće javlja na Zapadu, gdje među piscima postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da njihova djela treba objaviti u originalnom obliku.

Iz istorije

Uređivanje književnog teksta kao naučna disciplina, koja se predaje na fakultetima novinarstva, pojavila se u drugoj polovini pedesetih godina dvadesetog veka. Tada je, zbog sve većeg obima štampe, zemlji bio potreban veliki broj visokokvalifikovanih stručnjaka iz ove oblasti, što se moglo obezbediti samo uvođenjem specijalizovanog obrazovanja.

Šta uče književni urednici?

Prije odgovora na ovo pitanje potrebno je još jednom razjasniti šta je suština rada ovih specijalista.

Mnogi stručnjaci kažu da se aktivnosti urednika mogu podijeliti na dva velika dijela.

Prvo, ovi zaposleni u izdavačkoj kući se bave otklanjanjem netačnosti u prikazivanju konkretnih datuma i brojki. Takođe, radi se na korekciji naslova i analizi relevantnosti ove teme, njenog interesa i korisnosti za savremene čitaoce.

Drugo, urednik mora biti u stanju procijeniti stepen političke korektnosti autorovih izjava.

Da bi obavljali ove funkcije, budući specijalisti, naravno, moraju proučavati opšte predmete koji spadaju među nauke o čovjeku idruštva, kao što su ekonomija, političke nauke, psihologija, itd.

Posebna znanja, vještine i sposobnosti

Druga tačka aktivnosti urednika je stvarna filološka komponenta izdavačkog procesa.

Koje specifične vještine bi urednici trebali imati? Prije svega, takav rad je povezan sa stalnim čitanjem velike količine tekstualnih informacija. Stoga zaposleni treba da razvijaju vještine brzog čitanja i posebnog pregleda članaka u cilju utvrđivanja i otklanjanja nedostataka autorskih prava.

Takođe, urednicima je potrebno posebno poznavanje stila ruskog jezika i osobenosti književne kompozicije.

Pregled nekih suptilnosti ovakvog posla može biti koristan ne samo za urednike, već i za novinare, copywritere i predstavnike drugih profesija, čije su aktivnosti povezane sa stalnim pisanjem velikih količina tekstualnog materijala. Svi pripadnici ovih profesija u određenoj mjeri sami uređuju prije slanja pisanog materijala izdavaču.

Konkretizacija teme

I književno uređivanje tuđih tekstova i rad na vlastitom materijalu mogu zahtijevati određene vještine, od kojih će glavne biti riječi u nastavku.

Prva stvar koju urednik obično uradi kada radi na djelu je da utvrdi relevantnost i ispravnost izbora teme, vodeći se prvenstveno očekivanim interesovanjem čitalaca za nju.

O čemu govore stručnjacida rad treba u potpunosti otkriti temu kojoj je posvećen. Materijali koji pokrivaju prilično širok spektar pitanja manje su popularni kod čitatelja od onih čija je tema vrlo jasno formulirana. To je zbog činjenice da čitatelj u pravilu traži neke specifične informacije u literaturi. Dakle, delo sa jasno definisanom temom lakše će naći svog čitaoca.

Sažeto ili detaljno?

Nakon izbora teme najčešće se postavlja pitanje pravilnog načina predstavljanja informacija. Osim stila, ovdje vrijedi razmisliti i o tome koliko bi autor trebao biti opsežan kada piše djelo. U tom smislu postoje dva pristupa pisanju tekstova. Prvi se zove ekspresivna metoda. Sastoji se od upotrebe prilično velikog skupa stilske ekspresivnosti, kao što su epiteti, metafore i tako dalje. Svaka misao u takvom eseju je otkrivena što je moguće potpunije. Autor problematiku razmatra iz različitih uglova, a najčešće staje na stranu jednog od njih.

Ovaj pristup je pogodan za velike novinske članke, beletristiku i neke žanrove reklamnog novinarstva. Odnosno, prihvatljivo je u slučajevima kada su autor i urednici postavili sebi za cilj da utiču ne samo na um svoje publike, već i da izazovu određene emocije kod ljudi.

Postoji i drugi način prezentacije. Naziva se intenzivnim i sastoji se u sažetom, sažetom prikazu materijala. U takvim se tekstovima po pravilu izostavljaju manji detalji, a autor nekoristi tako bogat skup stilskih sredstava kao što je slučaj sa izborom prve verzije prezentacije.

Ova metoda je idealna za naučnu i referentnu literaturu, kao i za male informativne članke.

Vrijedi reći da izbor jedne od ovih vrsta nije uvijek diktiran samo kreativnim razmatranjima i povezan je s radom na umjetničkoj strani djela.

Često se bira jedan ili drugi stil u zavisnosti od količine odštampanih znakova koja je dodeljena datom materijalu. Iako se ovaj parametar obično određuje u zavisnosti od prikladnosti upotrebe detaljnog ili kratkog sažetka određene teme.

Različite vrste

Književno uređivanje, uprkos obaveznom prisustvu u ovom djelu nekih zajedničkih tačaka, postoji nekoliko vrsta. Ako proučite usluge koje nude razne izdavačke kuće, onda se u njima, u pravilu, mogu naći oko četiri vrste takvog rada. Zatim ćemo se ukratko zadržati na svakom od njih.

Oduzimanje

Ovaj pogled je usmjeren na površinsku obradu autorskog materijala. Ovdje govorimo samo o ispravljanju najgrubljih stilskih grešaka. Ove usluge se obično pružaju autorima koji rade u žanru fikcije.

Uredi

Ova vrsta književne montaže sastoji se u kompozicionom poboljšanju teksta, otklanjanju stilskih grešaka. Ova vrsta rada književnih urednika je najčešća i tražena. Koristi se u raznim štampanim i elektronskim medijima.informacije.

Skraćenica

Ova opcija uređivanja je prikladna u slučajevima kada tekst sadrži veliki broj sitnih detalja, nevažnih detalja koji otežavaju razumijevanje glavne ideje. Također, ova vrsta uređivanja može se koristiti i pri izdavanju zbirki koje se sastoje od djela jednog ili više autora, na primjer školskih zbornika iz književnosti. U takvim knjigama se mnoga djela štampaju u skraćenom obliku ili se uzimaju određeni odlomci.

Remake

Ponekad urednik mora ne samo da ispravi pojedinačne greške i netačnosti, već i potpuno prepiše cijeli tekst. Ova opcija rada je izuzetno rijetka, ali ipak morate znati za njeno postojanje.

U svojoj knjizi Literary Editing, Nakoryakova kaže da ovu vrstu uređivanja često koriste samo neiskusni urednici. Umjesto toga, autor preporučuje češće preradu samo nekih neuspješnih fragmenata.

U svom priručniku "Književno uređivanje" Nakoryakova posvećuje veliku pažnju etičkoj strani odnosa između izdavača i autora.

Ona piše da bi, u idealnom slučaju, svaka ispravka trebala biti dogovorena sa tvorcem djela. Urednik treba da uvjeri autora da greške na koje ukazuje otežavaju čitaocu da percipira predstavljeni materijal. Da bi to uradio, mora biti u stanju ne samo da ispravi nedostatke, već i da objasni u čemu je tačno greška i zašto ta opcija,koju nudi zaposlenik izdavača je povoljniji.

U priručniku "Književno uređivanje" K. M. Nakoryakova kaže da ako stručnjak radi, uzimajući u obzir gore navedene zahtjeve, onda njegov rad ne samo da ne izaziva neprijateljska osjećanja kod autora, već zaslužuje i zahvalnost. Sastavljač ovog udžbenika tvrdi da je profesija urednika kreativna, što znači da takvi stručnjaci mogu implementirati sopstvene ideje u svoj rad. Ali ni u kom slučaju ne bi trebalo da budu u suprotnosti sa namerama autora. Nakorjakova upozorava: pogrešno je mišljenje da što više ispravki urednik unese u autorski tekst, to je rezultat bolji. U takvom zanimanju glavna stvar je ne podleći novonastaloj želji za preradom nekih dijelova materijala, vodeći se samo vlastitim estetskim ukusom. Posebno, kada se radi na stilu teksta, potrebno je razlikovati pogrešno upotrijebljene riječi i izraze od originalnih fraza koje je autor posebno koristio.

Također, sastavljač ovog priručnika napominje da u praksi nije uvijek moguće koordinirati svako uređivanje urednika sa tvorcem djela. To je zbog kratkih rokova u kojima je ponekad potrebno napisati rad. To se posebno često dešava u medijima. U idealnom slučaju, aktivnost autora treba da bude dosljedna urednicima u svakoj fazi pisanja djela: pri odabiru teme, određivanju stila budućeg eseja i tako dalje. Primer takve saradnje može se naći u opšteprihvaćenom principu pisanja naučnih radova, kadamenadžer stalno prati proces.

Mjesto urednika u toku rada

Još jedan popularan udžbenik na ovu temu je udžbenik "Stilizacija i književno uređivanje" Maksimove V. I. U njemu se autor dotiče i problema odnosa zaposlenih u procesu stvaranja teksta. Ali, za razliku od Nakorjakove, Maksimov ne razmatra psihološke aspekte, već ulogu urednika u prenošenju informacija čitaocu.

Maximov u svojoj knjizi daje shemu interakcije između autora i publike, prema kojoj je veza između njih tekst. Urednik zauzima mjesto ekvivalentno njemu. Odnosno, svrha književnog uređivanja je da olakša komunikaciju između tvorca djela i onih kojima je informacija namijenjena. Inače, riječ „čitalac“u stručnoj literaturi o ovom pitanju odnosi se ne samo na potrošača štampanog materijala, već i na gledaoca, radio slušaoca i druge predstavnike publike različitih medija.

Maximov takođe pominje ovu karakteristiku literature o uređivanju u svojoj knjizi. Ovaj udžbenik takođe sadrži informacije o stilu ruskog jezika, razmatra karakteristike različitih žanrova. Nije slučajno što se ova knjiga zove Stilistika i književno uređivanje.

Maximov V. I. nije prvi naučnik koji se okrenuo problemima stilistike. Vrijedne su pomena i knjige nekih njegovih prethodnika. Jedan od ovih naučnika je D. E. Rosenthal. „Vodič zaKnjiževna obrada“ovog autora s pravom zauzima svoje mjesto među istaknutim radovima na ovu temu. U svojoj knjizi lingvista posvećuje mnoga poglavlja pravilima i zakonima stilistike ruskog jezika, bez poznavanja kojih je, po njegovom mišljenju, nemoguće uređivanje. Pored Priručnika za književno uređivanje, Rosenthal je napisao i brojne priručnike za školarce i studente. Ove knjige se i dalje smatraju jednim od najboljih priručnika na ruskom jeziku.

Priručnik za pravopis, izgovor i književno uređivanje, objavljen za života naučnika, nije izgubio na važnosti i trenutno se proizvodi u velikom broju.

Ostala literatura

Ostali priručnici za urednike uključuju Priručnik za književno uređivanje I. B. Goluba. U njemu autor posvećuje značajnu pažnju tehničkoj strani problema, iznosi svoje gledište o procesima uredničke lekture građe, književnom uređivanja i još mnogo toga.

Zanimljiva je i knjiga L. R. Duskaeve "Stilistika i književno uređivanje". Ono, između ostalog, obraća pažnju na savremena tehnička sredstva koja olakšavaju ovaj posao.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da se u našoj zemlji više od pola vijeka radi na školovanju profesionalnih književnih urednika.

Kao rezultat ove aktivnosti objavljena je značajna količina specijalne literature (na primjer, još jedan priručnik I. B. Goluba"Književno uređivanje" i druge knjige).