Arapski pjesnici od srednjeg vijeka do danas. Kultura Istoka, ljepota i mudrost, opjevana u stihovima pjesnika

2024 Autor: Leah Sherlock | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 05:29

Arapska poezija ima bogatu istoriju. Poezija nije bila samo umjetnička forma za stare Arape, već i način da se prenesu sve vrijedne informacije. Danas su samo neki arapski pjesnici, autori rubaiyat katrena, možda mnogima poznati, ali arapska književnost i poezija imaju mnogo bogatiju istoriju i raznolikost.

arapska književnost

Arapska književnost dolazi iz usmene književnosti plemenskih zajednica koje su nekada naseljavale Arapsko poluostrvo. Književnost antičkih pjesnika razvila se među lokalnim nomadima. Širio se među polunomadskim i sjedilačkim stanovništvom lokalnih naselja.

Među Arapima pojavila se grupa pjevača prave "gle" ljubavi - pjesnika arapskog istoka. Komponovali su pesme ne samo o svetu oko sebe, već i o ličnim osećanjima i sopstvenom odnosu prema bilo kojoj osobi. Ljubavne pjesme arapskih pjesnika pisane su o poznatim ljubavnim parovima (Majnun i Leyla, Jamili Busaina, Qais i Lubne).

Dolazak proroka Muhameda i pojava Časnog Kur'ana ne samo da su donijeli promjene u društvenom i kulturnom smislu, već su i značajno promijenili arapsku književnost i, posebno, poeziju.

Od 8. veka ljudi iz pokorenih naroda počeli su da učestvuju u stvaranju arapske književnosti. Postepeno se u Arapskom kalifatu razvilo interesovanje za poznavanje arapske istorije, počela se stvarati sopstvena teorija jezika, kao i metrika pjesničkog stila, počeli su se praviti prijevodi nekih od najvažnijih drevnih djela na arapski jezik. Od velikog značaja za razvoj arapske književnosti bili su prijevodi arapskih pjesnika sa perzijskog jezika. Poezija je počela da se postepeno ažurira, što se izražavalo u preferiranju kasida - male pesme sa sopstvenom temom u takozvanom "novom stilu" (badit).

Veza poezije, istorije i religije

Arapska književnost je veoma blisko povezana sa istorijom i kulturom naroda. Specifičan nomadski život, uspon islama, arapska osvajanja, luksuz ranih Abasida, međusobna kulturna razmjena sa susjednim civilizacijama (posebno sa Španijom), rušenje kalifata, kulturna stagnacija, otpor i, konačno, ponovno otkrivanje samosvijest usmjerena ka stvaranju privatnih nezavisnih država – svaki aspekt arapske historije reflektuje se u literaturi, jer su Arapi bili strastveni u očuvanju i sjećanju svoje historije ne gubeći ništa iz vida.

Na primjer, u radu al-Nadima "Fihrist" prikupljaju se različiti podaci oMuslimanska književnost i kultura: autor je napravio svojevrsni katalog svih do tada poznatih knjiga arapskih pjesnika i pisaca na teme iz historije, teologije, poezije, jurisprudencije, filologije itd. Ovo djelo jasno pokazuje plodnost arapske književnosti. u prva 3 vijeka od pojave islama. Vrlo malo je preživjelo do danas, au svom izvornom obliku gotovo ništa nije doprlo do naših dana.

Počevši od "zlatnog doba", uticaj na arapsku kulturu i književnost drugih nacionalnosti postajao je sve snažniji: došlo je do masovnog mešanja tradicija, vrednosti i drugih kulturno-istorijskih elemenata. Nakon uspostavljanja Otomanskog carstva, književni jezik Arapa je počeo da zastareva, a samo zahvaljujući maloj grupi ljudi koja je uložila sve napore da sačuva jezik arapske književnosti, Arapi su u 19. veku ušli u bogatu renesansu..

Možda ni u jednoj kulturi ne postoji tako jasna simbioza književnosti i religije kao u arapskoj. Najvažniji aspekt u istoriji arapske poezije je da se, uprkos postojanju predislamske poezije, Časni Kur'an smatra početkom književnosti u punom smislu te riječi u njihovoj kulturi. Pored nekih grafita iz 1.st. Kr., koji jedva da pripadaju književnoj riječi, nema drugih dokaza o postojanju pojedinih djela na arapskom prije dolaska proroka Muhameda. Osim toga, problem nepismenosti je bio sveprisutan: oni koji su naučili čitati ili pisati, po pravilu su to naučili izvan granica Arabije. Međutim, nomadskim beduinima to nije predstavljalo problem:savršeno su znali poeziju napamet. Mnoge nacionalnosti i nomadi sačuvali su tradiciju usmenog čitanja: bilo je čak i posebnih čitalaca koji su zarađivali za život pamćenjem i recitacijom stihova.

Vrste arapske poezije

Mnogi čitaoci čitaju naglas i neke poznate romane. Za razliku od autorskih pjesama, sva prozna djela bila su narodna. Sama proza nije bila toliko interesantna u kontekstu književnosti.

Poezija je igrala vodeću ulogu u formiranju arapske književnosti – u samom svom zametku bile su dječje uspavanke, radne i lovačke pjesme. Vrlo brzo formirani su žanrovi kao što su:

• hija - kritika neprijatelja;
• fahr - pohvalni stih;
• sar - pesma o osveti;
• risa - elegija;
• morning song;
• nasib - ljubavni tekstovi;
• wasf - opisni tekstovi.

U antici se rodila i fikcija, kao što su:

• battle stories;
• govorništvo;
• priče o istorijskim događajima.

V-VII vijek obilježen je procvatom arapske književnosti. Glavni oblici drevne arapske poezije bili su qasida i amorfni fragment (kyta, muqat).

Karakteristična karakteristika arapske poezije postala je monorima: svaki stih arapskog pjesnika uključuje jednu rečenicu i samostalna je semantička estetska jedinica.

Pesnik i poezija

Za Arape je poezija postala harmonično djelo sa sobomveličina, rima i specifična svrha. Arapi nisu mogli pjesmu bez specifičnog značenja nazvati poezijom. Samo osoba duboke senzualnosti i intelekta, veštine i finog ukusa imala je pravo da se zove pesnikom.

Poezija je stvorena u različite svrhe. Moglo se nešto opisati stihovima, moglo se nekoga ismijati i poniziti ili, naprotiv, stihom pohvaliti. Uz pomoć stiha moglo se priznati ljubav, iskazati tugu i radost. Generalno, sve ove funkcije i mnoge druge karakteristične su ne samo za poeziju, već i za prozna djela, a to vrijedi i za umjetnost općenito.

Ali nisu svi pjesnici težili stvaranju običnih djela. Nekima od njih bilo je važno da uzburkaju umove čitalaca, ispričaju nevjerovatnu priču, pokažu vještinu poetskog stila ili čak samo šalu, ali na način da javnost cijeni šalu.

Obuka

Poezija je također korištena u obrazovne svrhe. Budući da je većina stanovništva bila nepismena, znanje koje je trebalo naučiti napamet predstavljeno je u obliku pjesme. Samo nekoliko drevnih obrazovnih tekstova je preživjelo do danas, na primjer, ABC bin Malik i Al-Shatbi sistem, koji je bio rani vodič za proučavanje Kurana.

Najbolji arapski pjesnici bili su u stanju ne samo da prenesu svoja osjećanja, već i da unesu vrijedna znanja u stihove kako bi ih prenijeli budućim generacijama. Edukativne pjesme se ne mogu u potpunosti nazvati poezijom, jer ovedjela ne prenose lična osjećanja i razmišljanja autora. Ali pošto su takvi priručnici bili pažljivo organizirani i presavijeni u rimu koja je pomogla pamćenju različitih znanja, ova djela se lako mogu izdvojiti u posebnu klasu arapske poezije.

Kriptografija i kriptografija

Pesnički jezik se često koristio za šifrovanje vrednih informacija - takve pesme su nazivane "slepe". Pjesnici arapskog istoka bili su u stanju da običan tekst pretoče u tajnu poruku, jasnu samo jednom konkretnom adresatu, ili nekome ko ima „ključ“- trag za rješavanje šifre. Rani autori su u svojim pjesmama tako vješto kodirali pozive na sastanak ili riječi ljubavi da je samo određena žena mogla shvatiti o čemu se radi - strancu bi tekst izgledao kao potpuna besmislica i zbrka. Pjesme arapskih pjesnika o ljubavi bile su vrlo specifične zbog složenosti šifre i neobičnog sadržaja. Međutim, ova osobina je imala svoje značenje, koje jasno odražava suštinu ljudi, njihov temperament i karakter. Arapski pjesnici govorili su o ljubavi tiho, tajno. Za njih su osjećaji nešto intimno i lično što ne bi trebalo biti dostupno tuđim ušima.

Jedna od poznatih legendi govori o pjesniku koji je svoj testament opisao u poetskom obliku, u kojem je naredio razbojnicima koji su ga jednom napali da ga osvete. Pjesnikova rodbina objavila je ovu pjesmu i čuvala je dok se osveta nije izvršila i obračunali sa napadačima.

Preislamska poezija

Najčešći oblik pjesme bila je qasida - posebna vrsta pjesme koja koristi rimu da prenese nagomilano iskustvo, pa čak i neke vještine kroz živopisne slike. Slične kaside nastale su u 8. i 9. vijeku. Antički naučnici su prepoznali važnost očuvanja drevnih tradicija poezije kao izvora inspiracije za novu poetsku tradiciju. Osim toga, arapski je neprocjenjiv alat za objašnjenje Časnog Kur'ana.

Popis arapskih pjesnika predislamskog perioda nije predugačak, ali Arapi cijene njihovo očuvano naslijeđe:

• Tarafa.
• Zuhair ibn Abi Sulma.
• Imru al-Qays je veliki arapski pjesnik, mogući autor klasičnog tipa qasida.
• Harith ibn Hillisa al-Yashkuri.
• Antara ibn Shaddad al-Absi i drugi

U najranijim primjerima arapske poezije, čija je autentičnost pouzdano utvrđena, uočava se posebna sofisticiranost i jednostavnost: stihovi arapskih pjesnika opisuju isključivo promatrano. Često možete sresti prijem personifikacije i direktne asocijacije. Izbor vrste i teme stiha je ukorijenjen u davno uspostavljenoj tradiciji.

Tehnička složenost nekih ranih pjesama je toliko visoka da je lako zaključiti da su pjesnici počeli stvarati pjesme mnogo prije toga. Ovako dobro razvijen poetski stil i forma nije mogao nastati neočekivano, najvjerovatnije rezultat dugotrajnog rada na stilu. Dakle, arapska poezija je čak starija nego što mislimo.

Najbolja književna djela ovog perioda nalaze se uantologije prikupljene nakon uspona islama. Zaslužuju posebnu pažnju:

• "Mufaddaliyat" sastavio al-Mufaddal;
• Hamas Abu Tammam;
• "U Kinu al-Aghanija" Abu-l-Faraj al-Isfahani;
• Muallaqat.

Potonji uključuje 7 skladnih pjesama različitih autora arapskih pisaca i pjesnika: Imru al-Qais, Haris, Tarafa, Antara, Ambr ibn Kulsum, Zuhair, Labid. Ove pjesme doprinose pravom glasu džahilije - danima neznanja - tako se naziva predislamski život. Ova djela su najvažnije naslijeđe predislamske Arabije.

Poezija VI veka. i dalje se obraća čitaocima na arapskom, koji se tada govorio širom Arabije.

Arapska poezija srednjeg vijeka

Od početka naše ere do 18. vijeka, arapski pjesnici nisu napuštali granice jasno utvrđenog žanrovskog kruga - qasida, kyta i gazal. Sve to vrijeme stihovi arapskih autora bili su slični pjesničkim tehnikama, formi i stilom - isti motiv zvuči u stvaralaštvu, priče su monotone, a pejzaž univerzalan. Međutim, ova poezija je originalna, spontana i živa: preplavljena je istinskom iskrenošću, realizmom.

Početkom 7.-8. veka arapska poezija završava u Siriji, Egiptu, Iraku i centralnoj Aziji, seli se u zemlje Magreba i, zaobilazeći Gibr altarski moreuz, prodire u Španiju. S vremenom je rad autora koji govore arapski počeo da odstupa od primarnih izvora: s pojavom nove religije i načina života, promijenila se i kultura. Ubrzo je kriterij književne vrijednosti postao usklađenost"klasični" primjeri beduinske poezije. Svako odstupanje od toga doživljavalo se kao narušavanje normi ljepote. Ovi znakovi su predznaci kanonizacije.

Arapska poezija brzo se preselila na teritoriju kalifata, upijajući kulturne vrijednosti lokalnog stanovništva. Ovo je uvelike diverzificiralo i obogatilo arapsku poeziju, unoseći potpuno nove ideje, umnožavajući i diverzificirajući sredstva književnog izražavanja. Od Abasidskog doba poezija se više nije mogla nazivati arapskom, jer se pod utjecajem toka historije dosta promijenila, miješajući se sa kulturama i tradicijama trećih strana - sada bi se mogla nazvati arapskom. Tokom narednih nekoliko vekova, središta procvata poezije pomerala su se sa Istoka na Zapad i nazad, od jednog nadarenog pesnika do drugog. Sastavljaju se novi uzorci poetske književnosti, ali kanoni stare beduinske poezije i dalje ostaju u temeljima.

Od pojave poezije pa do 8.-10. veka, njeni čuvari su bili profesionalni čitaoci, koji su se takođe zvali Ravi. Svaki od njih uneo je djelić sebe u djela usmenog narodnog stvaralaštva, bilo da je riječ o suvišnoj riječi, emotivnoj boji ili ličnom komentaru. Dakle, već snimljena poezija može se razlikovati od svog usmenog izvora.

Naknadni razvoj arapske poezije predodređen je novom religijom i stvaranjem Kurana. Poezija u vezi s tim prolazi kroz izvjesnu krizu, nakon čega „uskrsava“pod dinastijom Omajada u arapskom koloniziranom Iraku i Siriji. Tokom ovog perioda, sudski čitaoci kao što su al-Akhtal, al-Farazdak, Jarir. Veličali su svoje pokrovitelje, pjevajući njihovu hrabrost, mudrost i dobrohotnost, skrnavili i ocrnjivali protivnike dinastije. Sada, iza legalizirane sheme i kanona, ispostavilo se da su obrisi stvarnosti zamagljeni. Sve inovacije u poeziji potekle su iz aristokratskog okruženja velikih gradova Arapskog kalifata, gdje je cvjetao žanr ljubavne lirike. Među tipičnim stvaraocima ovog perioda su Omar ibn Abu Rabia, kao i al-Ahwasi halifa Walid II.

U međuvremenu ljubavna lirika nije nikuda nestala: tradiciju nasiba podržavali su pjesnici na abasidskom dvoru, među kojima se posebno istakao majstor Abu Navas. Posljednji poraz Arapskog kalifata doveo je do promjena u književnosti - počeo se postupno širiti u Iraku, Egiptu, Iranu, Siriji, Libanu. Abu al-Tayib al-Mutanabbi postao je najznačajniji predstavnik tog vremena: njegove komedije i pohvalne kaside ukrašene su stilskim ukrasima, dubokim metaforama, moćnim hiperbolama i netrivijalnim asocijacijama. Njegov rad je nastavio sirijski pjesnik Abul-Ala al-Maarri, koji je uspio poboljšati metodu verifikacije izmišljanjem složenih dvostrukih rima.

Što se tiče proze, at-Tanukhi i Abu Hainyan at-Tawhidi su bili poznati predstavnici radnika u ovoj sferi. Abu Bar al-Khwarizmi je napisao svoje čuvene "Poruke" ("Rasael"), a Badi az-Zaman al-Hamadani je izmislio novi žanr koji se zove maqamu.

Do XI veka, uprkos povećanju broja arapskih pesnika i pisaca, arapska književnost doživljava kvalitativni pad. Misticizam se počeo pojavljivati u poeziji, dokkao u prozi – didaktici. Ali čak i među pristašama mistične poezije bilo je pravih dijamanata, na primjer, Ibn al-Farida i Ibn Arabija. Ibn Yaafar je ostavio svoj doprinos književnosti osmislivši žanr istorijskog romana. Otprilike u isto vrijeme, Usama ibn Munkiz napisao je autobiografiju, jedinstvenu među srednjovjekovnom arapskom literaturom, pod nazivom The Book of Edification.

Onda - u IX-X veku. pojavio se novi oblik pjesme - rubaiyat. Ovaj oblik stihova je katren sa filozofskim obrazloženjem. Među najpoznatijim arapskim pjesnicima, autori rubaiyat katrena:

• Omar Khayyam.
• Heyran Khanum.
• Zakhiriddin Babur.
• Mehseti Ganjavi.
• Abu Abdallah Rudaki.
• Amjad Hyderabadi i još mnogo toga.

Zbog specifičnosti jezika arapskih pesnika, praktično je nemoguće preneti ritam originalnih pesama na druge jezike: prevodioci najčešće pribegavaju jambskom pentametru, iako ni to nije sasvim tačno.

U XIII žanrovi zajala i muvaššaha bili su široko traženi u Siriji i Egiptu. Sufije su pokušavali da komponuju na narodnom jeziku, koji je blizak običnom narodu. Već u XIII-XV stoljeću počela se širiti sira (biografija) - niz priča o ljubavnim i herojskim temama povezanih s određenim povijesnim ili izmišljenim događajima i ličnostima - klasificiraju se, uključujući, kao viteški romani. Među najznačajnije gospode spada i svjetski poznata zbirka “Hiljadu i jedna noć”, koja je, uz razne materijale i folklor, uključivala važnu siru o Omaru ibn al-Numane.

Opadanje kanonskih tradicija u arapskoj književnosti doprinijelo je nastanku potpuno nove književnosti. Žanr dastana postao je najpopularniji. U Egiptu su počeli da se pojavljuju istorijski romani. Do XIX-XX stoljeća u Maroku, Egiptu, Alžiru, Libanu, Jemenu i Tunisu, grana nacionalne književnosti počela se razvijati zajedno s općim arapskim. Pojavom novog pravca počeo se pojavljivati koncept kao što je "islamski modernizam". Na primjer, romantični roman (A. Reihani), roman macame (M. Muwailihi) i drugi.

Arapski pjesnici srednjeg vijeka predstavili su historiju kao kruti lanac događaja koji su međusobno neraskidivo povezani. Istovremeno, sama arapska poezija je nezamjenjiva karika u istorijskom lancu svjetske ljudske kulture.

Pisanje Kur'ana

Uoči dolaska proroka Muhameda, među mislećim ljudima počelo je rasti nezadovoljstvo beduinskim načinom života i raznim praznovjerjima u vezi s tim. Sasvim je prirodno da je poezija izgubila svoju popularnost kada su obnovljeni religiozni ideali počeli da potiskuju tradicionalne vrednosti. Proizvodnja poezije je praktično stala kada su novi obraćenici počeli da traže Poslanika kako bi lično čuli otkrivenje. Nakon Poslanikove smrti, postojala je hitna potreba da se sačuvaju objave koje su mu se pojavile u pisanoj formi - i rođen je Časni Kur'an.

Prve sure su pažljivo snimljene skoro odmah, skrupulozno i tačno, kako bi se Božanska Riječ fiksirala istinski i izuzetno precizno. Mnoge od ovih sura, kao i druge u kasnijim poglavljima -antičkim učenjacima izgledalo previše nejasno i mutno. Čak i danas, većinu složenih slika i metafora potrebno je dešifrirati i detaljna objašnjenja. Neke grane arapske književnosti nastale su iz potrebe za ekspozitornim komentarima Kur'ana, uključujući leksikografiju i gramatiku.

Kuran je postao prvi predstavnik arapskog pisanja. Utjecaj Kur'ana može se lako pratiti kroz kasniju arapsku literaturu. Ovaj period obilježili su novi poznati autori:

• Kaab ibn Zuhair;
• Abu Dhuayb al-Biga al-Jadi;
• Hasan ibn Thabit.

Moderna arapska poezija

Moderna arapska književnost se može nazvati totalitetom svih vrsta književnosti arapskih zemalja, ujedinjenih jednim arapskim književnim jezikom i integritetom kulturnih i istorijskih tradicija.

Na primjer, zbirka "Moderna arapska poezija" predstavlja javnosti djela savremenih arapskih pjesnika iz osam zemalja: Libanona, Alžira, Jemena, Jordana, Iraka, Sudana, UAE, Tunisa. Zbirka sadrži pjesme koje odražavaju istorijske događaje kao što su sukob za nezavisnost, oslobađanje naroda Afrike i Azije od kolonizacije, a tema svjetskog mira i negiranja rata također je lajtmotiv kroz sve pjesme. Zbirka obuhvata različite pjesnike - od najznačajnijih majstora poetskog stila, poput Abd al-Wahhaba al-B altija, Ahmada Sulejmana al-Ahmada, Maarufa ar-Rusafija, Ahmada Ramija, do pjesama mladih pjesnika - Lyamia Abbasa. Amara, AliMuhamed Hamad, Ali Hašim Rašid, Osman Abdulah. Teme i ideje ovih poznatih arapskih pjesnika bliske su i razumljive običnom narodu. Autori, na ovaj ili onaj način, nastavljaju tradiciju koju su pre mnogo stotina godina započeli njihovi preci.

Osim toga, sada mnogi poznaju arapskog palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, vlasnika mnogih prestižnih književnih i poetskih nagrada. Jedna od njegovih najpoznatijih zbirki zove se "Ptice bez krila" - to je bila njegova debitantska knjiga koju je napisao sa samo 19 godina.

Arapska književnost i, posebno, poezija nastala je prije mnogo stotina godina. Prošla je kroz različite periode svog razvoja – i uspone i padove. Ali zahvaljujući osjetljivom odnosu arapskih pjesnika prema kulturi i kulturnom naslijeđu, velika arapska djela stigla su u naše doba, koja još uvijek uzbuđuju dušu. Poezija ne miruje: sada se pojavljuje sve više novih pjesnika koji nastavljaju tradiciju kanonske orijentalne poezije i unose nešto novo u umjetnost. Poezija raste i razvija se zajedno sa čovječanstvom, njena budućnost je u našim rukama: ne smijemo dozvoliti da uvene, potrebno je sačuvati postojeće spomenike velike kulture i stvoriti nova inspirativna i moćna djela.